GOOGLE TRASLATE

уторак, 24. април 2012.

Realistic Puppies & Dogs Virtual Pets


VIRTUALNI LJUBIMAC KOJI IZGLEDA I ZVUCI VEOMA REALNO. IMATE OPCIJU ZA HRANJENJE, DAVANJE VODE, IGRANJE SA LOPTICOM I SL.DODACIMA I OPCIJU ZA ISKLJUCIVANJE. KLIKNITE NA ZELENO DUGME ZA OSVEZENJE I PONOVO UCITAVANJE DODATAKA , HRANE I OPCIJE IGRANJA.

понедељак, 23. април 2012.

Vreme Krpelja


Iako se svi uglavnom zgražavamo i pri samoj pomisli na ovu sitnu i potencijalno veoma opasnu, parazitski orijentisanu životinjicu, činjenica je da krpelji nastanjuju gotovo identičan prostor kao i njihovi toplokrvni [nešto ređe i hladnokrvni] "domaćini". Za početak treba reći da su krpelji beskičmenjaci iz podreda Ixodida reda Parasitiformes iz podklase Acari



Postoje tri familije krpelja: tzv." meki" krpelji [Argasidae], i Nuttalliellidae i Ixodidae tj. tvrdi krpelji. Vizuelno se mogu razlikovati po tome što se kod "tvrdih" rilice na glavi mogu videti sa gornje strane dok su kod mekih ti organi nalaze sa donje strane tela. Familiju Nuttalliellidae čini samo jedna veoma retka vrsta koja živi u Africi, a raste i do 3cm u dužinu. Svi krpelji su paraziti koji piju krv svog domaćina i mogu se naći u svim krajevima sveta. Predstavljaju veoma opasne prenosnike zaraznih bolesti od kojih neke mogu imati i fatalan ishod. Njihova staništa su najčešće šume, visoke trave i predeli pokriveni žbunastom vegetacijom koja im je neophodna kako bi mogli da "skaču"   [zapravo padaju ili se kače] na životinje i ljude koji prolaze.


Krpelji podjednako "vole" i ljude i ostale životinje ali je kod pasa i mačaka njihovo otkrivanje dosta otežano zbog prisustva dlake i zbog toga što krpelj u početku ima prečnik od samo 1-2 mm. 

Mehanizam pronalaženja domaćina se kod krpelja oslanja na njuh. Larve se spuštaju sa biljaka na svoje nove domaćine u trenutku kada osete miris butanske kiseline koju preko kože luče svi sisari.

Butanska kiselina se može osetiti [doduše tada je mnogo jačeg intenziteta] kada užegne puter. 

Kada jednom dospeju na pogodnog domaćina krpelji traže mesto na kome će zariti svoje rilice i hraniti se krvlju dok ne prikupe dovoljnu količinu. Uvećana do neprepoznatljivosti u odnosu na početni stadijum, ženka krpelja tada otpada sa domaćina i polaže jaja na zemlju. Jaja se u proleće razvijaju u larve koje pronalaze svoje prve domaćine, najčešće glodare ili neke druge sitne životinje. Do jeseni larve rastu a zatim miruju preko zime da bi se na proleće pretvorili u mlade krpelje, svoju najagresivniju fazu. Kako u toku života menjaju nekoliko domaćina, počevši od prvog zaraženog, krpelji svakom narednom prenose zarazne bolesti. 

Lajmska bolest kod ljudi
U Evropi je, od zaraza koje prenose krpelji, za ljude najopasnija lajmska bolest koju najčešće prenose jelenski krpelji [red Ixodes] a koju izaziva bakterija Borrelia burgdorferi. Bolest koja ova bakterija izaziva prolazi bez ikakvih posledica ukoliko se leči u ranom stadijumu. Nažalost, zbog prirode bolesti veoma je teško dati sigurnu dijagnozu u tom početnom stadijumu. Sam ubod krpelja je uglavnom bezbolan a početni simptomi prilično variraju i liče na simptome drugih oboljenja. 

Početni znak lajmske boleti je crveni osip koji se proširuje po koži. Osip ne izaziva svrab niti bol a može se dogoditi i da nestane sam od sebe potpuno neprimećen ukoliko se nalazi na delu tela koji sami ne vidite. Desetak dana po inficiranju, počinju simptomi koji ukazuju na grip: glavobolja, malaksalost, bol u zglobovima i mišićima, groznica itd. Ukoliko se ne dijagnozira i ne počne lečiti na vreme dolazi do ozbiljnijih tegoba - artritisa, hroničnog oticanja zglobova, oštećenja perifernog nervnog sistema [nastaju u 15 % slučajeva], dok u 8% slučajeva zakasnelog tretmana dolazi do poremećaja rada srca. Takođe je moguća pojava meningitisa i encefalitisa koji se mogu prepoznati po ukočenom vratu, zaboravnosti, konfuziji, groznici i preosetljivosti na svetlost.

glava jelenskog krpelja uvećana mikroskopom [500x]
Postoji test koji prema uzorku krvi može prepoznati prisustvo ove bakterije međutim njegova slaba efikasnost u ranom stadijumu često primorava lekare da primene antibiotike i bez konkretnog dokaza kako bi sprečili mnogo teže posledice. Protiv ove bolesti postoji i vakcina mada je ona potrebna samo ljudima koji često borave u "rizičnim" zonama.



Piroplazmoza kod pasa

Najopasnija bolest koju krpelji mogu preneti psima je piroplazmoza [ili babezijaza]. Naziv babezijaza potiče od vrste mikroorganizama protozoa Babezija koje uništavaju crvena krvna zrnca i izazivaju anemiju. Kao i kod čoveka, od izuzetne važnosti je pravovremena dijagnoza bolesti. Svaka preležana piroplazmoza ostavlja posledice na unutrašnje organe psa i posredno mu skraćuje život. Preporučuje se nekoliko aktivnih i pasivnih mera sigurnosti. Ako već vodite psa u "rizično" područje možete ga preventivno tretirati Frontline preparatom koji se pokazao kao najpouzdaniji od kupovnih, industrijskih rešenja. 


Ako pak iz nekog razloga niste u mogućnosti da svom psu nabavite ovaj preparat postoje i alternative. Jedna od njih je pažljivo češljanje gustim češljem posle boravka u prirodi kako bi se eventualni krpelji koji još nisu zarili svoje rilice odstranili iz krzna psa. Takođe veoma efikasno sredstvo koje odbija ove parazite jeste eterično ulje geranijuma koje je danas zahvaljujući porastu popularnosti aromaterapije moguće nabaviti skoro na svakom koraku. Isto ulje možete koristiti da zaštitite i sebe. Za psa je dovoljna doza nekoliko kapi nanetih na oglicu koje će potrajati neoliko dana. Na nekim inostranim forumima o zaštiti pasa od krpelja pročitao sam da efikasno iako neobično sredstvo za odbijanje krpelja predstavljaju i tablete belog luka iz humane medicine. Po svemu sudeći krpelji nikako ne vole da piju krv domaćina u čijem se hemijskom sastavu nalaze sastojci belog luka. 

Ukoliko ipak dođete u situaciju da otkrijete da pas ima krpelja nemojte paničiti. Pre svega imajte na umu da je manje od polovine populacije krpelja zaraženo piroplazmozom. Ukoliko niste gadljivi po prirodi stvari, krpelja možete uz malo pažnje i strpljenja ukloniti i bez veterinarske pomoći. Veoma nežno obuhvatite krpelja pincetom ili noktima, pazeći da nikako ne otkinete gornji deo tela jer će u tom slučaju glava i rilice koji su ostali u telu psa i dalje moći da ga inficiraju. Ako budete dovoljno nežni a istovremeno uporni blago povlačeći krpelja na suprotnu stranu od kože psa on će na kraju popustiti i izvući sve svoje organe iz tela psa. Druga varijanta jeste nešto sporija ali je podjednako efikasna i i isključuje mogućnost da rilice i glava ostanu u telu psa. Ovu metodu obično praktikuju oni koji su po prirodi gadljivi na insekte. Potrebno je samo dovoljno puta ponavljati isti postupak nanošenja po nekoliko kapi jestivog ulja preko tela krpelja tako da film od ulja obavija njegovo telo i mesto na kome je zakačen za psa. Ulje će formirati omotač kroz koji krpelj neće moći da diše pa će tako ošamućen u toku istog dana sam otpasti sa kože psa. Kako god da izvadite krpelja obavezno ga uništite visokom temperaturom kako bi uništitli i mnoštvo larvi. Mesto na kome je krpelj psu sisao krv očistite alkoholom i sledećih desetak dana malo pažljivije posmatrajte ponašanje i mokrenje psa. Ukoliko pas bude pokazivao znake slabosti, visoku temperaturu i tamniju mokraću hitno ga odvedite kod veterinara. Uspešnost lečenja i nivo trajnih oštećenja jetre direktno zavise od [blagovremene] dijagnoze i kliničkog tretmana. Kao što u svakom tekstu koji se odnosi na teže zdravstvene poremećaje napominjem - nikako nemojte lečiti psa na svoju ruku već konsultujte profesionalca.

Mačke i krpelji
Mačke iz nekog razloga privlače krpelje znatno manje nego psi. U pitanju je najverovatnije slabiji intenzitet butanske kiseline koja ih privlači pa tako mačke mnogo ređe "daju krv" ovim parazitima. Mera predostrožnosti je, kao i kod čoveka i pasa, povećan oprez u doba godine kada su krpelji najaktivniji tj. u proleće i rano leto. Simptomi na koje treba obratiti pažnju su preterano češanje ili grickanje određenog dela tela, iritacija kože, nezainteresovanost i alergijske reakcije. Najveća opasnost preti malim mačićima pošto nekoliko krpelja lako mogu narušti ravnotežu krvne slike tako malih organizama. Preventivne mere mogu biti kupovni preparati, ogrlice protiv buva i krpelja i sl. mada sa njima treba biti oprezan jer su neke mačke alergične na njih. Upotreba preparata protiv krpelja za pse se nikako ne preporučuje. Prirodni preparat za odbijanje krpelja je već pomenuto aromatično ulje geranijuma koje takođe treba pažljivo primeniti zbog moguće alergijske reakcije. U slučaju da mačka pokazuje neki od pomenutih simptoma neophodan je hitan veterinarski pregled. 
Bolje sprečiti nego lečiti...
...je poslovica koja u itekako važi kada su krpelji u pitanju. Mere predostrožnosti koje ćete preduzeti kako bi odbili ili pronašli postojeće krpelje zaštitiće ne samo Vas i Vaše ljubimce već i druge ljude i životinje. Postoje metode kojima se populacija zaraženih krpelja na određenim područjima uspešno može kontrolisati pa se preporučuje da odstranjenu jedinku krpelja obavezno odnesete na ispitivanje. Zarazne bolesti o kojima se ovde radi predstavljaju veliku opasnost za društvo pa se ovde ne radi samo o dobroj volji već i o obavezi. 

Uz malo opreza ovi neprijatni stanovnici životinjskog carstva mogu biti sasvim neutralisani, i to bez ikakve opasnosti od narušavanja biološke ravnoteže. 

понедељак, 16. април 2012.

O psima.

Domaći pas (Canis lupus familiaris) je sisar iz porodice Canidae.
Pas je verovatno najpokretljiviji i najiteresntniji od svih sisara - sto je rezultat njihove genetske prilagodljivosti. Ni kod jedne druge vrste ne nalazimo takvu raznolikost u veličini, obliku, boji, dužini dlake i građi. Unutrašnja građa psa, srce, pluća i mišići građeni su da budu izdržljivi.
Pas ima sposobnost učenja tokom celog života, a njegova su cula odlicno razvijena. Naročito njegovo culo mirisa prilagodjeno za lov i sporazumjevanje s drugim psima, je mnogo složenije građe od našeg i nama nedostizno.
Psi su verovatno prve pripitomljene životinje, koje čoveku verno služe sve do danas. Ljudi su ih pripitomili pre otprilike 12 000 godina. DNK analize su potvrdile da pas potiče od podvrste vuka koja se odvojila od glavne vrste pre otprilike 100.000 godina. Čak se i danas pripitomljeni psi mogu uspešno razmnožavati s vukovima. Ljudi su ih selektivno razmnožavali za mnoge namene, a rezultat toga je životinja različitih oblika, veličina i sposobnosti.
Bez obzira na istinu o njihovu poreklu, potpuno je jasno da su psi po prvi put pripitomljeni još u kamenom dobu, pre najmanje 50.000, a vrlo verovatno čak i 100.000 godina. Sve ovo doznajemo sa crteža iz paleolitika koji prikazuju lov ljudi s psima. Najstariji ostaci pitomih pasa pronađeni su u iskopinama evropskih naseobina, a datiraju iz kasnog mezolitika. Ti ostaci nalikuju dingu, divljem psu odomaćenom u Australiji.
O razlozima zbog kojih se pas počeo smatrati "čovekovim najboljim prijateljem" postoje mnoge teorije, ali nisu pronađeni dokazi koji bi ijednu od njih potvrdili.
Moguće je da su se psi zbog svoje sklonosti skupljanju ostataka priklonili čoveku, a on je ubrzo razvio sve mogućnosti ove inteligentne, vešte i uglavnom poslušne životinje.

KUPI KNJIGU